Ante Raos, jedan od osnivača Udruge tjelesnih invalida TOMS, preminuo je sinoć u Zagrebu u 59 godini života.
Mnogo dobrote zasadio je na ovom svijetu, a sada će mirno živjeti u vječnosti.
I zato Ante, ne opraštamo se od tebe već ćemo djela koja si pokrenuo samo još snažnije provoditi u djelo.
Sjećanje…
I dok čekam jutro,
Nekako me prožme
Onako dobro u grudima
I srce se počne žaliti, počne jače udarati.
Sjećanja naviru kristalno čista,
Neka puna radosti, topline,
Neka opet puna tuge i žalosti,
Ali ja ne sanjam, ja se sjećam,
Sjećam se ispunjenog života,
Sjećam se križanja i zabluda,
Sjećam se prevara i prezira,
Sjećam se izgubljenih ljubavi,
Lažnih obećanja,
Veselo provedenih noći,
Sjećam se svih ljepota,
Svih posrtaja i ustajanja,
Sjećam se i znam ja živim, ja ne maštam,
Ja volim i opraštam,
I dok čekam zoru, znam da je preda mnom neko novo sjećanje.
Ante Raos, Život u ljepoti boli, 2020.
